12.03.2007., ponedjeljak

Bansko 2007

Do Niša je put OK, a onda Sićevačka klisura usporava stvari, doduše tuneli su prošireni, a asfalt nov, tako da sada ispunjava minimum potrebnih uslova za saobraćaj motornih vozila. Već u tom delu planete se rađa jedan fenomen, a to su polja kesa (i po koja plastična flaša). Granicu prolazimo bez problema. Na prvi pogled jedini znak da je Bugarska ušla u EU je onaj koji stoji na graničnom prelazu. Put do Sofije je grozan, asfalt izbrazdan, a sa strane se povremeno ukazuju polja kesa po kojima pasu rage i krave (možda tako daju mleko odmah u PVC pakovanju). Predgrađe Sofije kroz koje se prolazi je karton city, nalik beogradskom, samo što je kod nas na 500m od Hyatt-a. Još jedno od obeležja Bugarske su vrlo čudni spomenici, npr. ogromni čelični konj pored puta usred nedođije ili neki tip nalik na Džebedaju Springfilda pored benzinske stanice. Sve u svemu posle manje od 8h puta stižemo u hotel. Hotel je u podnožju planine Pirin u sred divljine, što je ispostavilo se mnogo bolje nego da smo bili u samom mestu Bansko koje je jedno ogromno gradilište prepuno turista i mehana. Hotel je nov, lep, funkcionalan,usluga odlična. Svaki dan nam je bio gotovo isti: ustajanje, obilan doručak na bazi švedskog stola, odlazak na skijanje (15 minuta autobusom, pa 15 minuta gondolom, pa 15 minuta žičarom i dolaziš na 2560m nadmorske visine), skijanje do 16:15, odlazak u hotel, večera (preobilna), kuliranje 1h, odlazak u spa centar do 21h, a posle toga kuglanje i pivo ili samo pivo. Savršen odmor. Radovao sam se svakoj dnevnoj aktivnosti. Nisam pomislio ni na trenutak na posao ili na situaciju u Srbiji. Naučio sam da plivam delfin i usavršio curving tehniku skijanja. Skijaške staze su pripremljene savršeno, žičare nove, brze, udobne i lake za korišćenje, austrijske. U spa centru smo mogli slobodno da koristimo bazene, teretanu, solarijum, tursko kupatilo, aroma kupatilo, dve vrste sauna, ležaljke od toplog kamena, što je gotovo neutralisalo upale mišića od skijanja. U povratku smo svratili u centar Sofije, za koji ne bi znali da je centar da nam to nisu rekli pandur, taksista i starija gospođa. Ono što smo videli je poprilično bezveze, ali verujem da nismo videli sve. Sveopšti utisak je da je velika bruka što još uvek nismo u EU, jer imamo mnogo bolje uslove za to od Bugarske. Jedina je razlika što kod nas oko 50% ljudi pati od teških psihičkih oboljenja.
- 13:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.09.2006., nedjelja

IV

Tebalo je da provedemo 2-3 dana u Belgiji, međutim odlučili smo da krenemo odmah sutradan vozom u Pariz, a da rođaci odvezu auto kod majstora. Rođak Aleksandar nas je odvezao do mesta Laon na severu Francuske gde je trebalo da uhvatimo voz za Pariz. Imali smo i malo vremena da odemo do ogromne katedrale koja se nalazi na brdu iznad grada i dominira okolnim ravničarskim krajolikom. Voz polazi tačno na vreme, a u stanicu Gare Du Nord ulazi tačno jedan minut pre planiranog. Na stanici nas čekaju moja sestra i njen muž. Na stanici je ogromna gužva, temperatura vazduha je blizu 40ëC i to već danima. Da bismo stigli do Porte De Saint Ouen moramo da promenimo tri linije metroa, što je, budući da smo imali užasno mnogo stvari i da je bila ogromna gužva, bilo jedno grozno iskustvo. Pre nego što smo došli u Pariz svi su nam pričali da dobro čuvamo stvari, pogotovo u metrou, jer je Pariz otprilike prestonica džeparoša. A u metrou je bar 95% likova ličilo na džeparoša. To je uglavnom beda i sirotinja iz afričkih i azijskih kolonija, koja se vraćala sa svojih (teških) poslova. Nešto mi od starta nije bilo u redu sa tim ljudima, u svakom slučaju mislim da nisu srećni. A mislim da ni Parižani nisu srećni što su oni tu u zaista ogromnom broju, potpuno neprilagođeni, većina njih uopšte ne prihvata vrednosti društva u koje su došli, već od određenih kvartova Pariza prave surogate svojih domovina. Mi smo odseli u 17. arondismanu, koji jedan od tih kvartova, a u susednom arondismanu je bila ona velika pobuna. Prvi utisak o Parizu bio je mučan, pogotovo što smo prvo veče u povratku kući zalutali i upali u neki zajeban kraj pun kurvi svih polova i trandži, grupa drogiranih crnaca i arapa po mračnim ćoškovima. U Parizu smo ostali 6 dana, videli najveće znamenitosti i muzeje, što je svojevrstan test izdržljivosti. Najjači utisak su ostavili muzeji d'Orsay, National d'Art Moderne - Centre Georges Pompidou i Picasso. Svidela nam se ulica St. Germain, deo grada pun lepih radnji, kafića i restorana. Grad je zaista grandiozan i odiše nečim što budi maštu, nekako shvatam zašto je oduvek bio stecište umetnika. Meni su bili veoma zanimljivi ljudi koji su po ulici i metrou svirali, igrali i izvodili predstave. Niko od njih nije bio šarlatan, daleko od toga, uživao sam u njihovim izvođenjima. Svideo mi se i panache - piće koje se dobija mešanjem limunade i piva. Nismo baš imali puno prilike da se uverimo u kvalitet francuske kuhinje i vina, tek poneka salata (cene su nepodnošljive). Sve u svemu najbolji deo Pariza je onaj koji je u muzejima.
Posle 6 dana vratili smo se u Šime, našu bazu u Belgiji i proveli još jedno divno veče sa našim domaćinima. U tom mestu se nalazi manastir u kojem se pravi jedno od najboljih belgijskih piva, koje smo nemilice ljuštili. Sutradan mamurni krećemo u Brisel, vodič nam je bio rođak Marko, koji je svoj posao obavio savršeno. Osim svih znamenitosti ovog grada pokazao nam je i nekoliko fenomenalnih kafića, koji su zadržali izgled iz perioda portugalske dominacije, do kojih se dolazi uskim prolazima koje obični turisti nikad ne bi provalili. Posetili smo i jednu sjajnu pivnicu u kojoj ima preko 400 vrsta piva i ništa drugo, ne služe ni vodu. Hram piva u zemlji piva. Tu smo, u sjajnom ambijentu probali nekoliko vrsta piva i sva su bila zaista posebna. Konobar zna sve o pivu i ispričao nam je da se piva koja smo probali prave u manastirima po receptima i na način od pre oko 300 godina. Probali smo i neke belgijske specijalitete – školjke, kobasice i naravno čokolade.
I to je to. Shvatio sam da bih mogao da pišem u nedogled, ako budem pisao sve doživljaje i razmišljanja o ovom putovanju. Sve u svemu Amsterdam je ostavio najlepši utisak, Pariz je svemu dao težinu i grandioznost, a Belgija ostavila lepe uspomene.

- 00:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.09.2006., subota

III Epizoda

Ništa drugo nam nije preostalo. Bili smo očajni. Morali smo da startujemo muriju. Međutim njihovi panduri su drugačiji, nisu kao naši - zajebani, nego fini, predusretljivi, znaju engleski, kupaju se i koriste dezodorans. Pošto dotična patrola nije mogla da nam pomogne, pozvali su drugu patrolu da donese kablove kojima ćemo da upalimo auto. Videlo se da odavno nisu imali tako ozbiljnu intervenciju, nih šestoro se bacilo na naš slučaj. I naravno auto pali, zahvaljujemo se i odlazimo, a jedan od njih nas savetuje „and now, dont turn off the engine until you get to Czechoslovakia“. Pa dobro, ne možeš od njih očekivati da razlikuju bivše komunističke zemlje.
A sad zatvorite oči i zamislite Belgijanca koji na engleskom startuje za pomoć našeg pandura. Kakav bi to bi zajeb.
Europeans, dont try this at our home, we are imaginary characters.
Anyway, krećemo dalje, do rodbine koja živi pored mesta Šarlroa kod Brisela, međutim rodbina ko rodbina nikad nije tamo gde je očekuješ, ispostavlja se da žive u Burleu kod Šimea kod Filipvila, koji je doduše pored mesta Šarlroa. Uglavnom posle nekoliko sati vožnje, scena je sledeća: mrkli je mrak (oko 23h), mi smo na seoskom putu, odavno nismo videli ni ljude ni objekte, saobraćajni znaci su kontroverzni, na jednoj raskrsnici se dvoumimo kuda dalje i auto se gasi. I neće više da se upali.

- 11:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.08.2006., ponedjeljak

II Epizoda

Celo to popodne i veče smo proveli u kolima pri brzini 130-150 km/h da bi na kraju stigli kod rodbine u Franfurkt. Ali što smo mi bili bliži Franfurktu, rodbina je bila sve dalje od istog, ispostavilo se da je rodbina ustvari u mestu Niderau kod Hanau-a kod Franfurkta. Nema veze, bio nam je potreban samo tuš i krevet, i automehaničar. I kobasice i pivo. Ujutro je automehaničar rekao da je sve kul i da slobodno nastavimo put. Provozali smo se malo kroz Franfurkt, to je bankarski centar Nemačke i pun je velikih poslovnih zgrada kakve mi možemo samo da sanjamo. A onda pravac Amsterdam. Već pri ulasku u Holandiju smo shvatili da nas očekuje nešto posebno. Auto-putevi su odjednom postali savršeni, novi, osvetljeni, lepo obeležen. Ograničenje brzine je 100 km/h i gotovo svi ga poštuju. I jebene krave pored puta su izgledale kao sa reklame. Kada smo ušli u grad ostali smo zapanjeni. Svaka kuća, svaka zgrada izgleda savršeno, ulice i biciklističke staze izgledaju savršeno, sve to je ispresecano kanalima, koji su ispresecani mostovima ispod kojih prolaze brodići i čamci. Vozikali smo se tako ukrug poluotvorenih usta jedno 30 minuta dok se nismo trgli i setili da bi trebalo da nadjemo hotel. Počeli smo da startujemo ljude, što nije baš lako budući da svi voze bicikle. Bilo je potrebno otprilike 6-7 ovakvih presretanja da bismo stigli do hotela, jer smo očigledno završili u potpuno pogrešnom delu grada. Svi ljudi koje smo startovali su izgledali jebeno savršeno, bili su obučeni u rasponu od „veoma kul“ do „jebeno kul“, bili su veoma ljubazni i pričali su engleski perfektno. Odseli smo u nekom trash hotelu na Museumplein-u, ali koga je briga, samo smo čekali da svane i da izađemo napolje da uživamo u ovom divnom gradu. Sledeća tri dana smo šetali po Amsterdamu, obišli naravno Rijksmuseum, Van Gogh i Stedelijk museum, red light district, vozili se kanalima, pili pivo u kafićima, jeli dutch steak. Ostaje možda jedino žal za uživanjem u nekom coffee shopu, ali nije se imalo vremena za sve, a i bilo nam je toliko lepo da nam nije trebao nikakav boost. Amsterdam je zaista ostavio jak utisak na mene, kao da poseduje sve prednosti jednog malog grada, a opet jasno je da se radi o svetskoj metropoli. Potomci Rembrandta, Vermeera i Van Gogha vrlo dobro znaju zašto su ovde i zbog čega, sa lakoćom održavaju bogatstvo koje su stekli njihovi preci, vešti brodograditelji, mornari i trgovci još u vreme zlatnog doba u XVII veku, a na kraju dana im jedino preostaje da uživaju u vožnji kanalima sa dobrim džointom i pivom u ruci. Siguran sam da su Srbi kojim slučajem dospeli na depresivno područje današnje Holandije da bi svi bili podavljeni posle neke veće bure, a Holanđani su uspeli da prirodu ukrote i okrenu njenu snagu u potpunosti na svoju vodenicu. Nerado se rastajemo od Amsterdama jednog prelepog jutra i odlazimo put Briža. Briž je flamanski grad, kažu u najbogatijem kraju Belgije, arhitektura je slična amsterdamskoj, grad je ispresecan nekolicinom kanala takođe i ima veliki i lep trg. Međutim, za razliku od Amsterdama Briž miriše na provinciju i mislim da je jedan dan prava doza ovog lepog grada za nas. Moramo da nastavimo dalje, da do večeri stignemo do rodbine koja bi trebalo da je u blizini mesta Charleroi 50 km južno od Bruxellesa. Dok smo se kretali ka kolima ivice horizonta su se bojile tamnim oblacima, a dva kao noć crna gavrana su krešteći glasno preletela u niskom letu. U daljini je tutnjala grmljavina, a oštre munje su presecale nebo nad Flandrijom. Seo sam u auto, ubacio ključ u bravu, okrenuo ga, međutim ništa – nema ni kontakta, nema struje ni za lek, ni jedan jedini mili amper. Fuck shit up. Noć polako pada i mi smo prinuđeni da uradimo ono najgore...
- 23:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

09.08.2006., srijeda

Putopis

Planirana ruta: Valjevo-Šabac-Zagreb-Maribor-Linz-Franfurkt (spavanje)-Amsterdam (3 dana)-Brugge-Brussels-Pariz (5-6 dana)-Valjevo

Na put smo krenuli u ponedeljak 17.07.2006. Ja sam već od subote hodao naokolo sa smeškom na licu, jedva sam čekao da vidim to čudo od zapadne Evrope, jer sam do tada bio samo u Mađarskoj, Grčkoj i na Siciliji, koja baš i nije najbolji predstavnik EU. Sve peripetije oko dobijanja vize su zaboravljene i posle pozdravljanja sa porodicama krećemo na put. Na put smo krenuli automobilom Opel Astra 1.6 karavan čiju smo saobraćajnu dozvolu zaboravili u Valjevu, ali smo to saznali tek kada smo stigli na krajnje odredište, a ispostavilo se da nam nije ni bila potrebna. Prvi dan je trebalo da stignemo do Aleksandrine sestre u Franfurktu. To je bio veoma ambiciozan plan s’obzirom da je trebalo preći više od 1300 km. Krenuli smo u 6 sati preko Šapca, a u 8:15 smo bili na granici sa Hrvatskom. Tu smo doživeli manji pokušaj šikaniranja od strane hrvatskog carinika, koji je brzo zaboravljen posle bujice psovki koje još ne čuh iz svojih usta. Hrvatski auto putevi su odlični, ali su ograničenja brzine povremeno niska zbog radova na putu, a posle epizode sa carinikom poslednje što sam hteo je da me neki hrvatski pandur riba zbog prekoračenja brzine. Na granicu sa Slovenijom stižemo posle 6 časova vožnje. O deželi su mi svi pričali sve najbolje, a ja sam očekivao savršene auto-puteve na kojima ću moći da nadoknadim zaostatak. Međutim put od granice do Maribora je grozan, poput najgorih u Srbiji, a od Maribora do graničnog prelaza Šentilj su gotovo celom dužinom radovi na putu. Veliko razočaranje i još veći zaostatak. Zato sa pravom od Austrije očekujemo mnogo. Odmah po prelasku granice stajemo da kupimo vinjetu. Vraćamo se u auto, ubacujem ključ u bravu, dajem kontakt, okrećem ključ, međutim ništa se ne dešava. Ne, ne, ne, molim te nemoj to da mi radiš. Pokušavam još jednom. I još jednom, ali uzalud. Imao sam sličan problem sa mojim autom, grozničavo pokušavam sve fore – mala gurka u trećoj, lupanje po anlaseru, međutim ništa. Neki momci Hrvati pokušavaju da pomognu, ali ništa. Odlučujemo da pozovemo „auto-moto-savez“ Austrije, jedva uspevamo da dobijemo broj telefona (ni pandur, ni devojka koja prodaje vinjete ne razumeju engleski jezik). Međutim javlja se automat na nemačkom, koji otprilike kaže: ukoliko vam je raštelovan alternator pritisnite jedan, ukoliko vam je pukao homokinetički zglob pritisnite 2 itd. Odlučujem da pronađem Nemca ili Austrijanca koji zna engleski, pa da mi on odradi posao sa automatom. Startujem simpatičnog čikicu, koji je rad da pomogne, ali ne razume engleski. Taman odustajem od njega, kada se pojavljuje njegova supruga i obrati mu se na srpskom. „Pa vi pričate srpski“ – izlete mi spasonosni uzdah. „Hrvatski“ – odgovori ljutito bakica. Hrvatski bakice nego šta, yeah whatever, hoćete li da nam zovete AMSA. Ali ispostavlja se da je čikica penzionisani auto-mehaničar, koji je, ispostaviće se kasnije, služio vojsku u Valjevu i koji brzo uspostavlja dijagnozu – anlaser se malo raštelovao, ali se i akumulator ispraznio zbog mnogobrojnih pokušaja paljenja, biće potrebna dvojica-trojica jačih da se pogura, a onda pravac Franfurkt bez gašenja. Palimo auto na gurku, zahvaljujemo čikici i odlazimo istraumirani i sa još većim zaostatkom. Međutim moramo da stanemo da sipamo gorivo. Po povratku u auto ponovo hladan tuš. Ne pali. Ali pali, sva sreća, na malu gurku u trećoj. Nastavljamo dalje... Nastaviće se...

- 21:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota

Bunilo

Nisam radio od utorka do petka. Izgleda da pišem blog samo kad ne radim. Bolestan sam. Ustvari sad sam rekonvalescent (ima li neki lakši sinonim). Tri dana sam proveo u potpunom bunilu. Feeeeever. Jedino sam mogao da gledam filmove i TV.
Od filma Walk The Line, sam se osećao još gore, predstaviše Johnny-ja kao najvećeg psihopatu. Ustvari onaj Joakim je preneo svoje ludilo na lik jadnog Johnny-ja. Mislim, nisam znao Johnnyja, ali vidiš brate da mu je debelo iskarikirao i pokrete i ponašanje i govor, a to znači i emocije, a pokušaj da Joakim kao nešto peva u filmu je smešan, pa brate Johnnyjev glas je neponovljiv. Možda je jedino mogao da ga glumi Chuck D. Jebote baš bi voleo da čujem kako Chuck D peva Johnnyjeve pesme.
Jarhead je skroz OK. Sam Mendes je odličan tip. Sviđa mi se što čovek deluje na polju realnog (slučajevi su granični, ali svakako mogući). Provalio sam da dokumentarnom tonu filma doprinosi i snimanje iz ruke. Kamera se lagano drma i osećaš se kao da uživo gledaš te scene (primećuje se samo kada se dobro zagleda, odnosno kada krajeve kadra posmatraš u odnosu na neku nepokretnu tačku u kadru). Pet zvezdica.
Jedan ceo dan sam gledao History channel i sjebo se skroz, kada bi to uradio 2-3 dana za redom milslim da bi svoje žitije nastavio u nekom od manastira. Prosto je neverovatno šta je čovek radio čoveku kroz istoriju (a i dan danas to radi) i to masovno.
Za sve to vreme mi se po glavi motala (i još uvek se mota) dilema oko promene posla. Mada sam odlučio da ću da ga promenim, crv sumnje i dalje rovari. Kao da sam na nekom brodiću na otvorenom moru koga žešće ljuljaju talasi usred oluje, a ja pokušavam da provučem konac kroz iglene uši da zakrpim čarape.
Nabošću ga valjda.
- 14:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

17.12.2005., subota

Zenba više nije kul, so ni stari dizajn nije. Mada je onaj dizajn baš odisao nekom dubinom, šta ja znam. Na kraju krajeva to je samo dizajn. Ovde pričamo samo o suštinskim stvarima, tako da će ubuduće deo koncepta biti i permanentno menjanje dizajna, da bi se ukazalo na njegovu inferiornost u odnosu na imanentno.
Ove nedelje sam bio na odmoru. Morao sam. Zato sam i ostao kući sve vreme. Uživao u stvarima za koje nemam baš vremena kada radim. Spavanje, perverzni doručci, čitanje, kuvanje, puštanje brade itd. "Try and catch the wind" što bi reko Bob Dylan. Čak sam u dokolici svratio i u neku galeriju, razgledao izložbu. Fino. Religiozne teme, muško-ženski odnosi. OK. Beograd je stvarno izgledao kao New York, onako sa pretprazničnim osvetljenjem, pun pomahnitalih žena-potrošača ili mi se to samo učinilo zbog unutrašnjeg zadovoljstva neradom. Pročitao sam sjajnu knjigu Intimnost Hanifa Kurejšija. Između ostalog svidelo mi se i ovo: "Naravno, može da se eksperimentiše sa sopstvenim životom. Možda to ne bi trebalo raditi sa životima drugih ljudi".
Sad ću da odem da se obrijem, ali ću da ostavim brkove da malo zezam A. koja treba da dođe svaki čas. Ili što bi rekao B.Panasonik: "izgledaću ozbiljnije, a i nešto će me stalno golicati ispod nosa". Sinoć mi je A. rekla da ličim na nekog psa sa bradom. Hehe. Odmah sam počeo da se umiljavam i da je grickam.
- 23:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

08.12.2005., četvrtak

Inhibicije, inhibicije

Otvorim ja sinoć flašu vina, kad ono na čepu se ocrtava lik A. Vučića. Šalim se, šalim se.
Odem ja na bazen sa Tektonom i Kemijem u nedelju kad ono - tašmajdanska baba. Sad se ne šalim. Jel znate šta je tašmajdanska baba? To je baba koja igra tašmajdanski rulet. A to je plivanje u javnom bazenu u pravcu upravnom na pravac plivanja svih ostalih korisnika bazena. Mislite da to nije opasno. Aha, a znaš kako je kad se zaletiš, a odjednom pored tebe na tri sata pluta telesina, koja kroz plavičastoprljavu vodu izgleda još zlokobnije nego na kopnu. Posle smo se pitali šta je razlog. Zbog čega se naša starija sugrađanka odmetnula. Zbog neposrednog ratnog okruženja? Zbog medija? Problemi u porodici?
Enivej, bazen je prepun, tuševi neispravni, ima ih 5 puta manje nego što bi trebalo. Ja volim da plivam (check my blog design), ali nisam siguran da ću ponovo tamo otići. E sad ja nešto hoću i volim, ali ne mogu. Takva situacija kod mene stvara inhibicije ili neka slična sranja. Zato ja razmišljam o močugama.
- 12:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #

02.12.2005., petak

Krećem u prodavnicu i preslišavam se. Šta mi treba? Treba miii ......treba mi voda! I? Iii ....i vino? I? Iiii ...... i.. i ništa više. To je to. To je moj tool kit za petak uveče. To je zakrpa za moju rupu. To je protivotrov za radnu nedelju mladog inženjera u zemlji koja je u fazi ranog feudalizma. Znam da mi post već izgleda kao da ga piše Petar Luković i da ćete reći: “ko o čemu Abrakadabar o hrani, telesnim izlučevinama i podređenima – a Shandor o alkoholu“, ali baš me briga. Na flaši vina koje sam kupio piše da je zdravo do jaja, da ima vitamine, minerale, pa čak i proantocijanidole (?), da usporava starenje i popravlja raspoloženje. Da djeluje (crnogorsko, naravno) antikancerogeno, antivirusno i antibakterijski. Samo što ne leči sidu i ptičji grip. Fyi, čak sam prošao i Ubipacijenićev test bez problema.

Enivej, čovek na slici gore je Devendra Banhart. Evo kako on odgovara na pitanje kako zvuči njegov novi album:

“I wanted to make something like walking down the road and to your right is a mango tree, your left a peach tree, a guava on the road, a bee stings you past the fig tree, you hear a cow, you get pissed, you get cold, you get overjoyed, you get warm, you swim in the road of fruit trees, but it ain't all fantasy goodness.
It's like the seabirds who don't dig the land but gotta go to it and have kids on this one perfect-to-them tree, but they can barely balance on it. And that's not the point, the balancing-- the point is the trees release their seed pods which are very very sticky and some get stuck to the mama and papa birds and the birds can't use their wings so they drop dead around the trunk and turn into fertilizer. “

A? Luudo. Predlažem da poslušate njegovu muziku. Čovek se pojavio 2002.god, album o kome je gore pričao mu je 6. (šesti) (???) po redu, a prvi sa bendom, prvih pet – samo on i gitara. Sa leve strane ćete naći preporuku.

- 22:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

28.11.2005., ponedjeljak

dan čvaraka

Sutra je 29. novembar. Kažu da će padati čvarci umesto kiše.
U subotu sam se napio rakije u društvu sjajnog Silvestera Buschea. Pridružio nam se i Rok Inženjer za koga smo smislili pravi instrument – električne gusle.
U nedelju sam ceo dan navodnjavao organizam opustošen alkoholom. Ali nema veze, bio je to jedan dobar reset.

- 22:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

< ožujak, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Neil Young - Living With War
Sufjan Stevens - Illinois
Ali Farka Toure - Savane
Sonic Youth - Rather Ripped
Andrew Bird - The Mysterious Production Of Eggs
Sons & Daughters - The Repulsion Box
Devendra Banhart
- Cripple Crow

Joanna Newsom - Ys
Andrew Bird - The Mysterious Production Of Eggs

Man In Black
by Johnny Cash


Well, you wonder why I always dress in black,
Why you never see bright colors on my back,
And why does my appearance seem to have a somber tone.
Well, there's a reason for the things that I have on.
.............
Ah, I'd love to wear a rainbow every day,
And tell the world that everything's OK,
But I'll try to carry off a little darkness on my back,
'Till things are brighter, I'm the Man In Black.


Little yellow spider
by Devendra Banhart


Little yellow spider, laughing at the snow
Well maybe that spider knows something that I don't know
'Cause I'm goddamn cold


Ritualna androgena
by Silvester Busche


I

Širim nosnice mravljeg kosmosa
Brat Lilihip pokazuje
Jerusalim gori
I u najboljim obiteljima taj grad zna goreti
Ližem mu glavu
Otvaram oči
Izleću usplahireni šišmiši sa gazdinog groba
Brat se smeje i podriguje
Otkud šišmiši baš u tvojoj glavi
Dolazi sestra Lilihip
Zavlačim tanku ruku u njenu glavu
Počinje divljati od iznenadnog straha
Oh gospode
Pišam po njoj
Zatvaram oči
Sveti duh mi se u plućima meša sa zelenom bebom
Trudan sam već dugo
Kao mitološko biće, puno vremena i vlage.